Kada netko spomene riječ "obitelj"…Što vam prvo padne na pamet?
Topao dom, s kaminom u blagovaonici i veseli osmijesi svih ukućana.
Tu su mama i tata. Zaljubljeni od prvog dana i sve probleme rješavaju bez muke. Ne svađaju se, ljubakaju se na svakom koraku, odlično se slažu s svojom djecom i ne varaju se međusobno.
A onda idu seka i brat. Složni, dobri, uzorna mala dječica. Dijele sve svoje stvari, vole se i među najboljim su učenicima u svojoj školi. Pravi ponos svojih roditelja.
A ako se tu nađe i neki kućnih ljubimac, dobili ste sliku prave, male, sretne obitelji.

Ili je to samo laž? Vješto napravljena maska koja sakriva istinu od ostalih?

Savršenost ne postoji, ali shvaćam da to nužno ne mora biti točno. Ovisi o čemu govorimo.
Najbolji dokaz savršenosti leži u sitnim, prirodnim stvarima.

Koliko puta ste promatrali prekrasan zalazak Sunca koji vas je zadivio svojim jedinstvenim zrakama?
Koliko puta ste vidjeli kako maleno mače dolazi na svijet kroz prirodni tok svijeta?
Koliko puta ste doživjeli strastven poljubac od osobe koja vas ostavlja bez daha?

Nije li to savršeno?

A što se tiče nas ljudi…Tu nema dvojbe.
Mi smo previše sebični, iskvareni, licemjerni i plitki da bi bili savršeni.

Ne postoji savršeni čovjek, pa tako ni savršena obitelj.

Moja obitelj je najbolji primjer za to, baš kao i ostale obitelji na ovome svijetu.

* * * *

Buljila sam u strop svoje sobe, promatrajući neku točku koja se neobjašnjeno našla na njemu, a stišana glazba s mog mp3-a je proizvodila jedini zvuk u tom mirnom procesu.

Probudila sam se prije nekoliko minuta, ali nisam se htjela ustati. Uvijek ostanem još dodatnih dvadeset minuta u krevetu dok se ne razbudim, a kud bolje od toga nego slušati glazbu?

"As I took step number four, into the close of your cinement, you cast your dark and dice so long, severel cold as the strap cement…",potiho sam pjevala riječi pjesme. Zažmirila sam oči.

Soba je mirisala jedinstvenim mirisom lavande. Obožavala sam lavandu.
Moja baka kaže da lavanda ima jak miris koji opušta i liječi sve bolove izazvane stresom. Zahvaljujući njoj, mnogo sam naučila o biljkama i njihovoj upotrebi.

Naš stan je ličio kao da u njemu žive vračari, a ne normalni ljudi. U svakoj prostoriji su se nalazile razne biljke za pojedini miris, na hodniku se nalazila šaka osušenih, ljutih feferona, a u kuhinji se uvijek nalazio veliki lonac vode, spreman za pripremu čaja.

Pomisao da netko tko prvi put dolazi kod nas ugleda sve te gluposti, prepuno bapskih priča- nasmijalo me. Slika lica mojih prijateljica kada su prvi put ugledale mnoštvo osušenih listova kamilice i bršljana na svakom kutu dnevnog boravka je bio bolji od svake komedije.
Izvan svoje kontrole, počela sam se glasno smijati, jače od zvuka glazbe iz mp3-a.

Odjednom, čuli su se slabi kucaji na vratima sobe. Prestala sam se smijati i rekla: "Slobodno."

Vrata su se otvorila, a iza njih me dočekao veseo osmijeh moje majke. Proučavala me s nedefiniranim pogledom na licu, pomalo pomiješanih osjećaja.
Uvijek me tako gledala ujutro. Oči bi joj izgledale staklasto, kao da ne gleda ono ispred sebe, već da su miljama daleko u prošlosti.

Uvijek sam ju smatrala smiješnom kada bi se tako ponašala jer sam točno znala što joj se mota po mislima.

"Mama..",pospano ju prozovem. Trepnula je očima i vratila se u "normalu." Raširila sam svoje ruke, pozivajući ju u zagrljaj. "Dođi."

Poslušala me i prišla slabim koracima. Već je bila obučena u svoju dnevnu odjeću. Sjela je na krevet i zagrlila me. Zaželjela m je dobro jutro u moje uho.

"Također.",kažem. Izmaknula mi se iz zagrljaja te počela gladiti moju kosu kao da sam mala, bespomoćna djevojčica.

Znala sam da je uživala u ovakvim trenutcima. Uvijek me smatrala djetetom iako sam imala dobrih šesnaest godina.

"Ummm…Gdje je Eliza?",upitam, prekidajući ju u bespotrebnom sanjarenju.

"U kuhinji. Upravo doručkuje.",odgovori ona. Poljubila me u obraz i promotrila svojim tamnim, smeđim očima. "Hajde, polako se ustani. Skuhala sam vam hrenovke pa nemoj da se ohlade."

Ustala je s kreveta i izašla van iz sobe, ostavljajući otvorena vrata. Maknula sam mp3 s kreveta i rastegnula se po njemu koliko je dug i širok. Nekoliko puta sam zijevnula, a potom se ustala i krenula prema kuhinji.

Tamo me dočekao fini miris toplih hrenovki i ukusnih pogačica. Mama je upravo natočila čašu narančinog soka za mene i položila ga na stol gdje je Eliza već jela svoje hrenovke. Čitala je današnje novine i nije me pogledala kada sam se pojavila.

"Dobar tek.",uzela sam tanjur s hrenovkama i sjela na svoju stolicu.

"Mmm, hvala.",odvrati Eliza punim ustima. Podignula je svoj pogled samo da me nakratko pogleda, a zatim ga je ponovno vratila na novine. Učinilo mi se da čita crnu kroniku.

Možda se ne čine kao pravi doručak, ali skoro svako jutro sam jela hrenovke za marendu. Ali nisam voljela one obične hrenovke, nego one punjene sirom. Mljac.

Otpila sam gutljaj narančinog soka, a onda nam se za stolom pridružila mama s svojim kajganim jajima i tostom. Čulo se struganje vilica i noževa, ali ništa više osim toga.

Nikada nisam voljela objedovati u tišini. Uvijek sam se navikla da netko ili nešto proizvodi zvukove u pozadini, pa makar i to bili radovi na ulici. S nestrpljenjem sam čekala da netko nešto kaže, pa makar i zamolio da mu se dohvati maslac iz frižidera.

"Daj mi te novine.",oglasi se mama i otme novine iz Elizinih ruku.

"Hej!",prigovori ona, ali samo jedan mamin pogled je bio dovoljan da ju ušutka. "Nisi fer."

Mama se nasmiješila.

"Život nije fer, dušo.",mudro izjavi. "Navikni se."

Eliza je nešto progunđala u bradu, a zatim nastavila jesti svoje hrenovke s grimasom na licu.
Mene je sve ovo nasmijavalo. Zagrcnula sam se sokom kada me Eliza pogledala ispod oka.

Nakon doručka, otišla sam se presvući u sobu. Obukla sam plavu majicu na britelice i ofucane kratke hlačice. Kosu nisam ni počešljala, nego sam ju samo svezala u konjski rep i stavila ju u kopču. Prišla sam radnom stolu gdje se nalazio moj maleni mobitel. Čim sam ugledala mali znak pisma na njemu, oraspoložila sam se. Dobila sam poruku.

Uzela sam mobitel i vidjela da je poruka od Valentine.

Vrijedi za subotu?

Razmislila sam. Eliza ima spoj, mama ovako i onako radi, ja nemam ništa drugo u planu…
Moj odgovor je bio:

Vrijedi. Vidimo se kod Meduze oko 17. Može?

Odložila sam mobitel na stol, dok sam krenula upaliti kompjuter.
Meduza je jedna malena pizzeria koja se nalazi nekoliko metara udaljena od središta grada. Većina ljudi ni ne zna za tu pizzeriu jer je jako malena, a nalazi se između dvije velike, napuštene zgrade.
Ni ja ne bih znala za to mjesto da me Valentine nije jednom odvela tamo za moj rođendan. Mjesto je odlično, a pizza je veličanstvena! Volim prostorije gdje nema puno ljudi tako da se radujem svakom odlasku u Meduzu.

Sjela sam na svoju staru stolicu uz veliki 'klop' i krenula upaliti Media Player.
Imala sam različitu glazbu na svom Playeru. Od blagog popa do žestokog metala. Najviše sam voljela rock, pa sam njega za početak i stavila.

Minimizirala sam prozor s Playerom i krenula otvoriti spremljen dokument pod nazivom "Od Milly."
Teško sam izdahnula.

Moja draga profesorica iz hrvatskog nam je dala zadatak da preko ljeta napišemo kratki sastav o svom ljetnom provodu koji ćemo zatim čitati ispred cijelog razreda.
Pomisao na to je stvarao grčeve u mom želudcu jer sam mrzila "stand-up" izložavanje.
Uvijek bi me uhvatilo crvenilo i mucala bih kao nekakva budala. Uz to bi me pratili upadice su-učenika koji su bi me na sve načine htjeli smutiti i maknuti s "pozornice."

Otpuhnula sam zrak, a onda počela bezveze pisati.
Stvarno nisam imala pojma kako započeti taj glupi sastavak jer, kao i svako drugo ljeto, provodila sam se…uobičajeno. Ništa fora, ništa spektakularno…Ništa nezaboravno.
Uvijek isto.

Iz zvučnika je dolazio zvuk Nickelbacka, a ja sam na kratki tren prestala pisati i s žarom počela pjevati.

"It's not like you to say 'sorry', I was waiting on a different story, this time I'm mistaken for having you a heart-worth breaking…"

Obožavala sam tu pjesmu. Ustala sam s stolice i počela plesati i pjevati kao navijena.

"And I've been wrong, I've been down, into the bottom of every bottle—"

U sobu je, u teatralnom upadu, ušla Eliza. Počela je plesati neki ludi ples.

"This are not words inside my head—",nastavila je pjevati, a zatim je dala znak da završim.

"Scream are we having fun yet!", viknula sam nasmiješeno.

"Yeah! Yeah! Yeah!",obje smo počele vriskati i pjevati u isti glas.

Uhvatila me za ruke i počela me vrtjeti kao da sam malena djevojčica od šest godina.
Skakale smo po sobi kao dvije luđakinje i smijale se svojim postupcima. U taj kratki tren, sjetila sam se lijepih događanja iz prošlosti koje bi popratio moj i sestrin veseli vrisak. Uvijek smo se znale zabavljati na najčudniji način. Uvijek nerazdvojne, vesele, s šašavim osmijesima na licu.
Jedino što je nedostajalo ovom kaosu je…

"Što se ovdje događa?!"

Mama.

Nas dvije smo ju pogledale, a ona je napravila grimasu kao da će nas zadaviti.
Otišla sam do Playera i stisnula "Pause", te ju ponovno pogledala.

Eliza se počela smješkati kao malena djevojčica, a mama ju je gledala kao da je pala s Marsa.
Prišla sam im i s začuđenim pogledom gledala njih dvije, jednu-pa-drugu.

Minutu poslije, sve tri smo prasnule u gromoglasan smijeh. Mama nikada nije bila previše stroga na nama jer nije bilo potrebe. Uvijek smo ju slušale i ponašale se pristojno među ljudima.
Doduše, uhvatila bi nas Žuta minuta s vremena na vrijeme, ali to nije bilo ništa strašno. A i navikla se već na to.

"Daj stavi neku rasplesanu glazbu, Mills.",kaže mama i stane u poziciji koja me ludo podsjećala na neki davno, izgubljeni disco-ples. "Ova vaša glazba je dosadna."

Tu izjavu sam popratila s smijehom.
Krenula sam tražiti nešto old-school i na moju veliku sreću, našla sam Elizine Beatlese.

Kliknula sam na prvu pjesmu i vratila se među njih dvije koje su samo čekale da glazba počne. Čuo se kratki udar bas gitare, a onda…

"It's been a hard day's night and I've been working like a dog. It's been a hard day's night, I should be sleeping like a lug…"

Mama je počela plesati kao da je rođena plesačica. Brzo su je popratili Elizini urnebesni pokreti i moji nespretni koraci.
Zajedno smo činili jedan stvarno smiješan i originalan trio.

"E to se zove glazba!",vikala je mama da nadjača glazbu. "Sada gledaj kako se pleše."

I tada je učinila najsmješniju stvar na svijetu. Počela je plesati kao neki pijani luđak. Naravno, time je htjela nasmijati mene i Elizu što joj je na kraju i uspjelo.

"Go, mama!", oduševljeno je vikala Eliza i počela pljeskati rukama. Otišla je do kompa i promijenila pjesmu. Ovoga puta nisu bili Beatlesi, nego Cindy Lauper.

"Da te vidim sad!",viknula je Eliza da nadjača glazbu. Plesala je neki izmišljeni ples.

Mama je plesala na fora i istovremeno, smiješan način. Umirale smo od smijeha, dok je ona polako ostajala bez zraka.

"Uf. Ne mogu više.",kaže ona i legne na moj krevet. "Gasi tu glazbu!"

Eliza ju je poslušala i zatvorila prozor s Playerom. Spriječila sam ju da pogleda moj dokument, tako da sam ju odgurnula prije nego me pogledala podignutih obrva.
Nisam voljela kada bi ljudi čitali, dirali ili gledali nešto od mojih stvari. Bila sam manijak oko tih stvari.

Ignorirajući moj postupak, Eliza je otišla do mog kreveta i sjela na rub pokraj mame. Ona se i dalje borila za zrak, a lice joj je poprimilo jarko crvenu boju. Izgledala je kao rajčica isprana u perilici za rublje.

Ja sam sjela na stolicu i okrenula se prema njima. Još sam smirivala dojmove.

"Mama, ne izgledaš baš dobro.",Eliza se nasmijala. Bila je rumena u licu i polagano je dahtala.

Mama se pridigla u sjedeći položaj i stavila lijevu ruku na svoje srce da se smiri. Pogledala ju je iskosa.

"A čuj, da ti tu plešeš kao budala u namjeri da nasmiješ još veće budale..", pohlepno je uzela veliki udah zraka. "I ti bi ne bi izgledala baš dobro."

Nasmijale smo se.

"No, idem ja.",ustala se uz Elizinu pomoć. Čulo se kako joj kosti pucaju. "Auch! Uf. Izgleda da nema više plesanja za mene."

Popratila je svoju rečenicu uz smijeh, a zatim se vratila u dnevni boravak gdje je legla na plavi kauč obložen mekanim jastucima od satena.

"Hoćeš da ti donesem soka?",upita ju Eliza i krene prema frižideru.

"Može i jedna pivica.",nasmijala se.

Slatko sam se nasmiješila, sjedajući na naslonjač pokraj kauča. A kladim se da sam i čula sestrin smijeh iz kuhinje. Sjela sam, primičući koljena k sebi, a zatim sam ih obgrlila rukama. Uzela sam daljinski koji je bio uguran u naslonjač i upalila TV.

Mama nije voljela alkoholna pića. Kao mlada djevojka je voljela popiti, ali ne toliko previše da bi trebala završiti na ispumpavanje želudca. S godinama, alkohol joj je jednostavno dosadio i zamijenila ga je jutarnja i poslijepodnevna kava koju je obavezno voljela popiti.

Počela sam prebacivati kanale po kanale, tražeći nešto zanimljivo. Na kraju sam ostavila program koji je prikazivao reprizu moje omiljene humoristične serije.

"Joj daj, Mills. Dosadna si sa tim serijama!", prigovarala je mama. "Kladim se da ih sve znaš napamet."

Pogledi su nam se sreli, a onda sam podigla svoje palčeve i s bebastim glasom rekla:

"You got it, dude!"

Nije shvatila foru, ali zato se Eliza počela smijati, noseći nam tri čaše hladnog soka. Potegnula sam svoj sok na eks i zadovoljno odložila čašu na drveni stolić ispred mene.

"Uvau, stvarno si bila žedna.",nasmiješeno dobaci moja sestra. Pogledala je prema televiziji. "Joj, molim te nemoj me siliti da ponovno gledam Punu kuću!"

"Vidiš!",dobacila je mama.

Namrgođeno sam prebacila program na idući kanal, ali tu su samo bile dosadne rekla za pivo.

"Daj dalje.",kaže Eliza otpivši gutljaj svog soka.

Iduće je prikazivalo dosadnu meksičku sapunicu. Na idućem programu su bili prijenosi nogometne utakmice, zatim reklame za neki koncert, a onda neke talijanske emisije.

"Daj mi taj daljinski."

"Evo!",kažem pomalo ljuto. Mrzila sam kada mi netko to kaže, a zna da se programi neće promijeniti jer je ta osoba dobila kontrolu nad daljinskim.

Nije mi se ponovno dalo promatrati potpuno iste programe pa sam ustala s naslonjača i otišla u svoju sobu, praćena njihovim začuđenim pogledima.

* * * *

Kasno poslijepodne.
Moj najdraži dio dana. Sumrak.
Spustila sam svoju mokru kosu da slobodno pada niz ramena dok je slabi tračak svijetlosti osvjetljavao moje lice. Smiješila sam se tom ugodnom osjećaju kada znaš da dan polako nestaje uz čar svojih nebeskih zraka, a onda te ujutro razvedri s istim onim veličanstvenim dočekom koji pršti prekrasnim, nezemaljskim bojama.

Maknula sam mokri pramen tek svježe oprane kose i utipkala nekoliko riječi na kompu te stisnula Enter. Sekundu, dobila sam odgovor na ekranu.

Dalî_lover_girl: Promatraš savršenstvo kroz prozor?

Nasmiješila sam se. Ona je nevjerojatno znala što mi bude na pameti.

Medić: Da. Prekrasno je.

Odmah je uslijedila nova poruka.

Dalî_lover_girl: Pokušavam ga nacrtati, ali nikako mi ne uspjeva. Zašto?! -.-

Nasmiješila sam se.

Medić: Mislim da nema odgovora na to pitanje. Ali mislim da je nemoguće nacrati savršenstvo. Ipak, mi ljudi nismo ni korak do savršenstva.

Znala sam da se razgovor o "savršenosti" neće dalje nastaviti. Imale smo jednak način razmišljanja s sitnim razlikama, ali svejedno.

Dalî_lover_girl: Kako si?

Medić: Dobro. : ) A ti?

Dalî_lover_girl: Dobro. : )

Medić: Teško je za povjerovati da nam preostaje još samo tjedan dana praznika prije škole.

Dalî_lover_girl: Da. Uopće nemam osjećaj da sam se odmorila. Sve je prebrzo prošlo.

Nesvjesno, klimnula sam. Uhvatila sam samu sebe kako tu radnju bezveze radim jer me ona ne vidi.

Slažem se, napisala sam.

Bio je mir nekih dvadeset sekundi, a onda…

Dalî_lover_girl: Kada ideš na put?

Medić: Idući tjedan.

Dalî_lover_girl: Nedostajat ćeš mi.

Medić: Awww. :D I ti meni. Ali poslat ću ti razglednicu. : )

Dalî_lover_girl: Računam na to. : ) Lijepo mi se provedi. I misli na mene.

Medić: Uvijek. : ) Kada ideš na onu izložbu?

Dalî_lover_girl: Za dva dana. Jedva čekam! Svi Dalîovi radovi…Ajme, bit ću u raju. Nadam se da će se moći kupiti suveniri jer ovaj događaj nikada ne želim zaboraviti.."Nadrealistički klavir" mi je favorit.

Nisam pitala otkuda zna za izložbu. Amelie je bila umjetnica. Ovo je bio sasvim normalan razgovor s njom. Čak sam i ja postala mali ljubitelj Dalîa, iako se nisam mogla nazvati nekom posebnom, ludom "umjetnicom."

Medić: Želim ti ugodan provod. I pozdravi mi "Ples vremena." ;D

Dalî_lover_girl: Hehe. : ) Hvala, Milly. Čujemo se još. Osmijeh ti na lice crtam.

Medić: Pusa, A. Grlim. ^.^

Poslala sam svim svojim prijateljima koji su bili online, zagrljaje i poželila im lijep provod.
Odlogirala sam se. I isključila s Interneta.

Odsutno sam izdahnula. Najgori mi je trenutak kada se ne mogu čuti s njima.
Pričati još jednu minutu duže, ne strepeći zbog prevelikog računa, osjećati radost jer odvajaju svoje minute za mene…

Ja sam jedno jako, jako osjećajno dijete. Komplicirano, a opet- jednostavno. Veselim se sitnicama, a težim za nekim izvanrednim iskustvima u životu. Skromna, tiha, ne-društvena…Čudak.
Nasmiješila sam se sama sebi jer sam ponekad sama sebe znala nasmijati svojim razmišljanjima.

Pogledala sam kroz prozor taman da uhvatim zadnji tračak svijetlosti od Sunca. Prekrasno.

Ustala sam s stolice i brzo krenula uzeti svoj stari fotoaparat u najgornjoj ladici blizu knjiga. Navila sam ga i okrenula pogled natrag prema jedinstvenom prizoru. U samo jednoj sekundi, uhvatila sam taj prizor. I sekundu kasnije, on je nestao. Veselo sam maknula svoj prahistorijski fotoaparat i promatrala ga s slabim oduševljenjem. Uspjela sam uslikati svoj cilj, ali negdje u dubini svog srca sam znala da to neće biti isto. Samo kopija nečeg veličanstvenog. Ali doživljaj je bio zapamtljiv.

Trenutak sanjarenja je prekinuo sestrin nagli upad u sobu. Vrata su se s treskom otvorila i zatvorila, a ona je užurbano sjela na stolicu i počela nešto tipkati.
Podignula sam obrve.

"Jesi li se skinula s Interneta?",upita me ona, ne mičući pogled s ekrana.

Klimnula sam glavom. A onda shvaćajući da me nije vidjela, rekla: "Da."

"Odlično!",vikne ona iznenada i prestane pisati. "A sada se ponovno spoji jer meni treba Internet."

Zakolutala sam očima. Učinila sam sve što je zatražila i krenula van iz sobe.

"Hej, čekaj.",zazove me ona natrag, taman prije nego što sam zatvorila vrata. Plave oči su sjajile. "Zar te ne zanima zašto mi treba Internet?"

"Eliza, nikada nisam bila znatiželjna u vezi tog pitanja.",kažem s izvijenim smiješkom.

Napravila je grimasu, ali ignorirala moj odgovor.

"Kako god.",kaže ona. "Uglavnom, Crystal će mi poslati mail i reći mi kako se provela s Hydeom!"

"Tko je Hyde?"

Tek je tada odvojila svoj pogled od ekrana i pogledala me s onim duh! pogledom.

"Hyde je od Jacka prijatelj. Znaš, onaj koji se zagriao za Crystal pa smo ih pokušavali spojiti…"

"Aha! Da, sjećam se.",kažem, iako ne previše zainteresirano. "Um…Pa, idem ja."

"Gdje ideš?",upita me ona vrati pogled natrag na ekran.

"Osušiti kosu s fenom.",kratko izjavim i odem.

Nisam čula nikakav odgovor od nje. Krenula sam prema WC-u i susrela se s mamom koja je nešto pokušala tipkati u svoj mobitel. Škicala je i jasno sam vidjela kako ima problema.
Zastala sam u hodniku i upitala ju ako treba pomoć.

"Ovaj..ne. Ne hvala, dušo.",odgovori ona nesigurno. "Samo sam…ovaj…Pokušavam naći jedan broj."

Prišla sam joj i vidjela da piše poruku. Zapravo, bile su upisane samo dvije jedine riječi, a tvorile su riječ 'Ej.'

"Mama, daj da ti pomognem.",krenula sam uzeti njen mobitel, ali odmakla se.

"Milly, ne trebam pomoć.",kaže pomalo brzo. "Sasvim sam sposobna sama napisati poruku!"

"Ali mama…Jedva vidiš i—"

"Madison Lilly Pavlov, bavi se svojim poslom i pusti me da ja radim svoj!"

Ustuknula sam. Nisam očekivala ovakvu reakciju. Uhvatila me nespremnu i iznenađenu.
Mama je zagrizla donju usnicu i s nekim nesigurnim korakom, otišla u dnevni boravak, bez riječi.

Ostala sam nekoliko minuta sama, čekajući da mi se grčevi u utrobi smire.
Mama ima jako slabi vid. Kao mlada nije htjela nositi naočale i sada joj se dioprtija jako pogoršala. Zapravo, pogoršala se bez izliječenja. Moja majka je poluslijepa i to ni naočale, ni leća, ni ikakvi lijekovi ne mogu promijeniti. Operacija oka je možda jedini spas, ali to košta puno više nego što si možemo zaraditi.

Dosta. Ne razmišljaj, samo nemoj razmišljati, govorila sam sama sebi.

Otišla sam u WC u pokušaju da mi topao zrak iz fena odmakne misli. I uspjelo je, na jednu kratku sekundu. Na jednu kratku sekundu sam zaboravila sve probleme ove obitelji, sve što me ikada mučilo, sve naše prepreke…Sve. Ali na drugu sekundu se sve to vratilo. I realnost je ostala.

Zamislite se na mjestu gdje se svi vaši snovi ostvaruju.
Zamislite kakvo bi to mjesto bilo; bučno s divljom glazbom u pozadini, sunčana plaža, mrak obasjan zvijezdama, na livadi s puno cvijeća, blizu mora gdje valovi udaraju o morsko kamenje…
Zamislite potok gdje se svi vaši prethodni problemi ulijevaju u crno more beskraja i samo nestaju od vas.
Svi vaši snovi, sve želje, sve čemu ste se nadali…ostvarilo se.
Zatvorite svoje oči i zamislite da cijeli taj doživljaj dijelite s osobom koja stoji pokraj vas i daje vam potporu.
Je li to član vaše obitelji s kojom ste proveli veliki dio života, bliski prijatelj koji čuva vaše tajne sakrivene od svijeta ili možda odabranik vašeg srca čiji dodir naglašava sva vaša osjetila?
A sada…Otvorite oči pogledajte pokraj sebe.
Tko stoji pokraj vas?

* * * *

Bilo je nedjeljno poslijepodne. I televizijski program je baš kao i svake nedjelje bio dosadan.
Prebacivala sam daljinski s jednog programa na drugi, gunđajući što nema ničeg zanimljivog kada se u dnevni boravak pojavila Eliza noseći dvije čaše soka.

Predala mi je jednu čašu i sjela na naslonjač pokraj kauča.

"Jesi li našla nešto pametno?",upita i uzme gutljaj svog soka. Udobno se namjestila u naslonjaču, dignuvši noge iznad poda i položivši koljena prema svom licu.

"Ništa.",monotono odvratim. Popila sam sok na eks. Mljac, sok od jabuke- moj omiljeni.

"A da jednostavno zagasimo televiziju i odemo van prošetati?", predloži ona, igrajući se s žniravcem svoje trenerke.

Napravila sam grimasu.
Kada god se u pitanje dovede riječ šetnja i izlazak van, pokušala sam to izbjeći pod svaku cijenu. Bila sam prava lijenčina i provod kod kuće me više privlačio, nego nekakva dosadna šetnja ulicom.

Pokajnički sam pogledala Elizu koja je odmah shvatila što mislim. No, umjesto da se naljuti, samo mi je podarila jedan slatki osmijeh i odložila čašu na drveni stolić ispred kauča.

"Nema veze."

Pogled sam spustila na plavi tepih dnevnog boravka. Mrzila sam sebe u ovakvim situacijama.

"Oprosti, Eliza. Ali znaš i sama da mi se ne da—"

"Milly, u redu je.",kratko se nasmiješila i otpila još jedan gutljaj.

Podignula sam svoje obrve u nevjerici.

"Sigurno se ne ljutiš?"

"Da."

"Znači, ljutiš se?"

"Ma, ne to! Mislila sam 'Da, sigurna sam.'"

"Sigurno?"

Pogledala me pogledom koji je jasno odavao da ju ovo iritira. No, ipak je klimnula glavom.
Poslala sam joj malu zračnu pusu kao zahvalu, na što je ona prevrnula očima, smiješeći se.

"Cure, ima li što zanimljivo na televiziji?", čuo se majčin glas iz kuhinje.

Živjeli smo u malenoj stanu gdje su sve prostorije bile blizu jedna druge. Tako se kuhinja nalazila samo jedan korak udaljena od dnevnog boravka, a WC je bio na hodniku tek nekoliko metara udaljen od mamine spavaće sobe. Prava gnjavaža, pogotovo zato što nisam imala svoju vlastitu sobu. Dijelila sam malenu spavaću sobu s Elizom, ali nije mi smetalo. Samo što sam u nekim trenutcima ipak voljela imati svoj vlastiti prostor za mir.

S nama žive i baka i djed s mamine strane, a njih dvoje spavaju na različitim mjestima. Djed na kauču u dnevnom boravku, a baka na malenoj krevetu u maminoj sobi.
Snalazimo se kako uspijemo, uz maminu slabu plaću i djedovu malenu mirovinu. Baka nam kuha ručak i brine se oko stana dok mama radi, pa sam ju uvijek smatrala drugom majkom s kojom sam mogla ugodno pričati i šaliti se.

Jedino što su sada baka i djed otišli na odmor u svoj rodni kraj, a mi ćemo im se pridružiti tek za tjedan dana. Jedva čekam!

"Ama baš ništa, mama!",odvrati Eliza i prstima počne lupkati po naslonu za ruke. "Hej, mama, kada će ručak?"

"Kada vas dvije počistite svoju sobu.",čuo se njen spreman odgovor.

Nas dvije smo se glasno počele smijati.
Dijelile smo sobu, za koju ne možemo reći da je baš čista. Mislim, odjeća je uredno posložena u ormarima, nema nikakvih papirića na podu, sve naše stvari su lijepo posložene na radnom stolu, ali jedini problem je- prašina.
Cijeli radni stol je bio pun prašine koje mi se nije dalo brisati, a svakim danom se sve više nakupljala. Police s knjigama su također trebale dodir svježih maramica za čišćenje, a da ne počnem o printeru i monitoru kompjutera.
Eliza je prije bila marljiva i uvijek se brinula za to, ali zbog prevelikog posla na faksu- prestala je davati tome preveliku pažnju.
A ja, lijenčina kakva i jesam- ignoriram prašinu dok me mama bezbroj puta podsjeća na to.

"Aha. Dakle, nikad.",zaključi Eliza i prasne u smijeh.

"Kako god hoćete.",mama se nije dala. "Nisam ja ta koja je gladna."
Prigušeno se nasmijala, a odjednom nas je preplavio ugodan miris gulaša s paštom koji je dolazio iz kuhinje.

Nosnice su mi se raširile i slina mi se stvorila u ustima kao užurbani potok. Trbuh je proradio prije mojih riječi, a ostalo je bilo nevažno.

Pogledala sam u Elizinom smjeru i uhvatila njen pogled. Odmah sam shvatila što joj je pri pomisli na samo jedan jedini pogled.

"Ja idem po krpu. Ti donesi usisavač.",poput naređenika izrekla je u jednom dahu i ustala se iz naslonjača.

Prevrnula sam očima i gunđajući otišla u svoju sobu, praćena maminim zadovoljnim smiješkom.

* * * *

"Misliš li da mu se stvarno sviđam?"

Pričekala sam kratki trenutak dok sam raspetljavala zamršene žice telefona, a onda tek odgovorila.

"Ne vidim razlog zašto ne. Lijepa si i ponašaš se prirodno.",iznesem svoje iskreno stajalište. "Dečko bi bio glup kada bi pomislio drugačije."

Čuo se slabašni smijeh s druge strane slušalice.

"Ma, vidim da mu je stalo do mene, ali čudno to pokazuje, zar ne?",glas se činio izgubljen. "Prvo me pita za hodanje, a zatim se ponaša kao da se ništa nije dogodilo."

"Tipično muško ponašanje.",dok sam to izgovarala, osjećala sam se kao neka ogorčena feministica. "Ako se tako nastavi ponašati onda te nije vrijedan."

Opet slabašni smijeh.

"Znam što treba učiniti.",smijeh se pojačao. "Hvala ti na razgovoru, Milly. Puno mi to znači."

Sada sam ja bila ta koja se nasmijala. Uvijek sam voljela pomagati svojim prijateljicama i davati im korisne savjete. Ne kažem da su uvijek bili točni, ali u većini slučajeva jesu.
Voljela sam slušati ljude i na bilokoji način im pomoći. Zbog toga su me mnogi smatrali jako toplom i dragom osobom, a lagala bih kad bi rekla da mi to ne laska.

"Ma ništa. Samo se ti pazi s njim!",kažem igrajući se s žicom koju nisam nikako mogla raspetljati. "Ne želim da te on na kraju povrijedi jer će inače imati posla sa mnom."

"Budi sigurna da se to neće dogoditi.",glas je bio odlučan, a zatim se promijenio u opušteni ton. "Što radiš ovaj vikend?"

Razmislila sam.
U subotu najvjerojatnije neću nigdje ići osim ako se Eliza odluči prošetati centrom ili otići u kino, a u nedjelju ću definitivno biti zauzeta pošto idemo u posjet maminoj sestri Georgii.

"Ovaj…Za subotu nisam sasvim sigurna, ali u nedjelju idem kod tete.",kažem kalkulirajući slobodne sate koji će na kraju ispasti zauzeti zbog neke nevažne radnje ili mojom sveopćom lijenošću. "Zašto pitaš?"

"Mislila sam da se malo nađemo. Nisam te već dugo vidjela, a razgovori preko mobitela ili sms-poruke nisam toliko zabavni kao susret oči u oči.",glas joj je zvučao sanjarski.

Imala je pravo, to sam morala priznati.
Osoba s kojom upravo razgovaram je Valentine Hart, moja draga prijateljica.
Mogu čak reći i najbolja prijateljica, ali sam dosta stroga što se tiče prijateljstava pa čak i oni ljudi koji su mi najdraži i najsimpatičniji ne mogu nazvati svojim prijateljima.
Komplicirano sam dijete, znam. Naučila sam se snositi s tom spoznajom.

"Um, javim ti ako bude sve u redu za subotu.",pokušala sam svesti ovaj razgovor kraju. "Može?"

Vladala je kratka pauza prije nego što sam čula odgovor: "Naravno."

Nasmiješila sam se u sebi dok sam poklopila slušalicu uz kratki pozdrav. Nastavila sam se igrati s žicom koja se spretno odupirala. Gubila sam živce zbog ovakvih stvari, ali naposljetku sam ju ipak raspetljala i odnijela pobjedu.

Poput malenog djeteta sam isplazila jezik telefonskoj žici, znajući da ću je svejedno opet ugledati svu raspetljanu idući put kada budem planirala nekoga nazvati.

* * * *

Provodila sam ostatak ugodnog poslijepodneva u svojoj sobi sjedeći grbavo na krevetu, čitajući jako zanimljivu knjigu. Pokraj mene, na krevetu se nalazio maleni mp3 koji sam svaki put držala kada pomislim da će mi neki dio knjige ubrzo dosaditi. Onda bi mp3 stupao na red i ja bih se idućih nekoliko minuta samo prepustila ritmima ugodne glazbe, dok mi naposljetku i to dosadi.

Upravo sam došla na najzanimljiviji dio knjige kada je u sobu ušla Eliza, prpošnija nego inače.

Strovalila se na moj krevet, ignorirajući što me prekinula u čitanju i odsutnom ponašanju.
Raširila se na krevet kao da namjeravala napraviti anđela na snijegu. Osmijeh nije silazio s njezinog lica, a treptala je očima kao da je malena Shirley Temple.

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim razlog takvog ponašanja, a kada je po drugi put ispustila zvuk sličan zadovoljnom stenjanju, odlučila sam nastupati na djelo.
To ponašanje mi je bilo jako poznato kod nje, a značilo je samo jedno.

"Tko je on, kakav je i kada dolazi po tebe?",glas mi je bio mješavina znatiželje i ushićenosti. Uspravila sam se na krevetu i naslonila na zid sobe. Oči su mi sjajile od radoznalosti i sreće.

Moja sestra se ne može baš pohvaliti bistrom glavom. Uvijek je bila zaljubljive prirode, što joj nikada nije išlo u korist njenom ljubavnom životu. Svaki treći dan bi se zaljubila u nekog drugog, što je meni- osobi koja nije nimalo zaljubljive prirode, bilo nevjerojatno.

Eliza je nastavila nepomično ležati na donjem dijelu mog kreveta, i dalje s onim tajanstvenim cerekom na licu.

Sanjarske oči su joj bile usredotočene na strop naše sobe, a grlenim glasom je izgovorila:
"Jack Lupino."

Zatim je polagano zatvorila svoje kapke i nastavila se cerekati.

Strpljivo sam očekivala ostatak, ali ona je očito odlutala u sumrak zonu i potpuno se isključila na prostor oko sebe.

"Eliza? Eliza!",vikala sam. Pobliže sam joj promotrila lice, a onda šapnula na uho: "Seko, probudi se ili zovem Hitnu."

Cerek se ponovio, ali nije otvorila svoje oči.

"Zovi i vatrogasce ako treba.",teško je izdahnula s smiješkom. "Jer ovaj dečko je vatren, a meni treba sprej za gašenje!"

Pogodila sam ju jastukom, na što se ona počela histerično smijati. Smijeh je zahvatio i mene, pa sam ju još jednom udarila, tek toliko iz zabave.

"E sad je dosta!",vikne ona i ustane se s mog kreveta. Uzela je pamučni jastuk s svog kreveta i opasno ga zanjihala prema meni. "Ovo je rat!"

Nekoliko udaraca se pretvorila u borbu jastuka, praćeno našim luđačkim smijanjem.
Počela sam štucati, ali nisam se predala. Uživala sam u svome ovome, a sjaj na njenom licu mi je govorio da i ona dijeli moje mišljenje.

"Evo ti na!",vikala je i bacila tri malena jastuka iz ormara na mene. Pogodila me direktno u facu.

"Evo i tebi!",odvratim i zavitlam jedan veliki jastuk, ciljajući na njeno lice. Bacila sam ga i kao za peh, promašila i pogodila zid pokraj nje.

Eliza se na to nasmijala dok sam ja obeshrabreno počela bacati slijedeći jastuk.
Ovaj put sam za mrvicu promašila tako da je jastuk pogodio samo gornji dio njene glave i promrsio joj kosu.

"Ma ti malena…",nasmiješeno uzvikne i krene prema meni. "Sada ćeš ti vidjeti!"

Pokušala sam se sakriti ispod kreveta, ali Eliza me ščepala za struk.
Vrisnula sam, na što me ona nakratko podignula u zrak i bacila na krevet. Ščepala me za zapešća, ali uzalud sam se pokušala izmaknuti. Znala sam što slijedi.

"Ne, Eliza! Samo to ne!",viknula sam, ali nije bilo svrhe.

"Slijedi tvoja kazna, Mediću.",nasmiješeno je izgovorila, a potom me s obadvije ruke počela škakljati po vratu, ispod pazuha, na trbuh i po cijelom mogućem tijelu.

Zgrčila sam se i molila ju za milost. Osmijeh mi se širio licem, jer iako nisam voljela škakljanje- donosilo je iznenadni utjecaj endorfina u meni.

"E-Eliza, p-prestani!!",pokušala sam ju zamoliti, ali uzalud.

Sestra me nastavila škakljati, oglušujući se na moje milosrdne zahtjeve. Nakon nekoliko iscrpnih minuta, vrata naše sobe su se otvorila i na njima je stajala moja mama s nedefiniranim pogledom na licu.

"Što se ovdje—",zastala je pogledavši mene i Elizu.

Sekundu kasnije, rekla je Elizi da prestane jer smo ju našim histeričnim smijehom zabrinuli, a potom je izašla iz sobe govoreći: "Ah, ti hormoni…"

Eliza me pustila, a potom jednom rukom obgrlila oko vrata, pitajući me jesam li naučila svoju lekciju. Moj odgovor je bio protumačen kao maleni uštip na njen obraz.

"Opet ću te škakljati.",zaprijetila mi je, ali smiješak na njenom licu je odavao njenu ne-ozbiljnost.

Isplazila sam joj jezik, a potom smo se obje počele umorno smijati.
Iscrpljene od tučnjave jastuka i dugotrajnim škakljanjem, legle smo na tepihom odložen pod i samo slušale naše nejednako, ubrzane udisaje zraka.
Eliza je legla odmah pokraj mene, tek dva centimetra udaljena.

"Ne ljutiš se na mene, zar ne?",odjednom me upita s mrvicom tuge u glasu. "Mislim, samo sam se šalila s jastucima."

Nakratko sam se nasmiješila.

"Naravno da se ne ljutim, El.",iskreno kažem. "Sestra si mi."

Sekunde su prolazile u tišini, bez ijedne riječi. Stvarno je čudno slušati tuđe ritmove srca, kada ste previše blizu jedan drugome. Ali to je ujedno i najdirnutiji osjećaj koji možete doživjeti, pogotovo s osobom koja vam je toliko draga.

Iz neobjašnjenih razloga, tekućina se počela stvarati u mojim očima.

Eliza je vidjela kako rukom brišem nešto mokro s očiju i kada me upitala jesam li u redu, opravdala sam se da mi je znoj utekao blizu kapaka.

* * * *

Poslije ugodne večere provedene uz televiziju, Eliza i ja smo otišle natrag u svoju sobu i nastavile razgovor o Jacku Lupinu (bez jastuka i škakljanja). Mama je otišla oprati suđe, odbijajući našu pomoć pa smo joj zaželjele laku noć i otišle.

Pritom smo sa sobom uzele kutiju Domaćica, jednu čokoladu od jagode i dvije čaše jabukovog soka.
Sjele smo na pod sobe gdje je bio tepih te se udobno namjestile i započele razgovor.

"Mmmm, a reci mi- otkud znaš tog Jacka?",upitam, jedeći dva čokoladna keksa istovremeno. Zaprljala sam ruke s čokoladom pa sam ih obrisala uz tepih.

"S faksa.",odgovori Eliza i otkine jednu pločicu čokolade. "Primijetila sam ga već od prvog dana, a najbolja stvar je što zajedno slušamo Povijest književnosti!"
Zagrizla je čokoladu i napravila facu kao da je okusila nešto najblaženije na svijetu.
"Mmmmm, ova čokolada je odlična—"

"Ma, pusti sada čokoladu!",prigovorim joj uz smijeh. "Nastavi mi pričati o njemu!"

Ushićeno sam lupila dlanovima po tepihu, čekajući da nastavi razgovor. Stvarno sam se veselila činjenici da je moja sekica možda našla svog idealnog dečka, pa sam u to ime pojela još dva keksa i otpila gutljaj soka.

"Dakle, on ti je visok, crn, šarmantan—"

"Tall, dark and handsome!?",prekinem ju kroz smijeh. "O čovječe…"

"Hoćeš da ti pričam ili ne?",postavila je retoričko pitanje, ali dobro je znala kakav će moj odgovor biti. "No, uglavnom…Znaš da sam sada na dopustu…", klimnula sam glavom. "…ali svejedno se čujem s nekoliko osoba s kojima idem na predavanja. Sjećaš se kada sam prošli tjedan išla van s Crystal i Ithryn? Išle smo u Lemon Club i vratile se kasno navečer…"

"Kako ne bih znala.",kratko ju prekinem i ispijem sok do kraja. "Mama se zabrinula gdje si toliko dugo. Iza vrata naše sobe sam mogla čuti njeno neumorno amo-tamo hodanje hodnikom."

Eliza je namreškala nos, prosiktavši: "Nije bilo toliko kasno."

"Eliza…",hladno odvratim. "Bilo je 4 ujutro."

Zatim se pokušala izvući opravdavajući se kako je ona samostalna, punoljetna osoba koja se zna brinuti o sebi baš poput svake druge starije žene.

"Aha, stvarno si samostalna i nadasve, zrela osoba.",sarkastično dobacim. "Živiš s svojom obitelji, mama ti plaća faks, dijeliš sobu s svojom mlađom sestrom i…oh, da. Svako jutro piješ topli kakao čim se probudiš."

Pogledala me ispod oka, a obrazi su joj porumenjeli. Nisam imala nikakvu namjeru povrijediti je, samo sam iznijela realne činjenice. Mislila sam da će ispasti smiješno.

"Ali ja volim piti kakao.",obranila se potišteno.

Nasmijala sam se, pokušavajući dozvati smijeh i na njeno lice.

"Nitko nije rekao da ne voliš kakao.",rukom sam ju potresla za rame, ali nije reagirala.

Napućila je usne poput male bebe, pritom me pogledavši u oči s tim prekrasnim oceansko plavim očima od kojih gubiš dah.
Približila sam joj se za nekoliko centimetara i snažno ju zagrlila.

"A joj. Nemoj mi se sada uvrijediti, sekice.",šaptala sam joj u uho. "Nisam te htjela naljutiti ili nešto.",odmakla sam se i snažno ju uhvatila za ramena. "Oprosti mi."

Pogled joj se tada ublažio, a iduće sekunde se smiješila kao da se ništa nije dogodilo. Snažno me zagrlila baš kao i ja nju maloprije, a onda smo nastavile naš razgovor o još neotkrivenim čarima Jacka Lupina.

"Jesi li imala čast razgovarati s njima?",upitam, grabeći jednu kockicu čokolade. Rastopila se u mojim ustima šireći svoj afrodizijak po čitavom tijelu. Osjetila sam blaženu ugodu.

"Čekaj, nisam ti dovršila onaj dio o izlasku..",uzela je gutljaj svog soka, zatim odloživši čašu na tepih i nastavila: "Dakle, kada smo išle doma, Ithryn mi je šapnula kako je u predvorju upravo došao Jack s nekolicinom svojih prijatelja, a Crystal je odmah predložila da bi im se trebale javiti. Kako smo već i same namjeravale otići, pošle smo pokraj njih i nasmiješeno ih pozdravile na što su dečki veselo odvratili. Jack nas je zamolio da još malo ostanemo jer im je ovo prvi put u tom klubu pa smo kao grupica histeričnih djevojčica, pristale."

Strpala sam dva keksa u usta, nimalo mareći što su mi prsti razmazani čokoladom.

Nastavila je govoriti s velikom iskrom u očima.
"Ostale smo još nekoliko minuta, a dečki su nas počastili pićem. Jedan od Jackovih prijatelja je bacio oko na Crystal pa smo ostatak večeri pokušali njih dvoje spojiti što je bila jako smiješna situacija."

Neočekivano, počela se smijati tom događaju koji je meni ostao nepoznat. Pričekala sam nekoliko sekundi dok smijeh nije završio, a onda ju zamolila da nastavi.

"Khm...Dakle…Već je bilo stvarno kasno kada smo se odlučili svi pokupiti i pozdraviti, a Ithryn mi je na putu doma govorila kako me Jack mjerkao cijelo vrijeme i zadovoljno se smiješio.", ovo zadnje je izgovorila kao nešto najblaženije na svijetu.

Čim je završila, ponovno se počela cerekati poput zaljubljenog šteneta.
Prevrnula sam očima, ali bilo mi je drago zbog nje. Smiješila sam se zbog njene sreće, pa makar ni sama ne znam tko je taj Jack Lupino i kakva je on osoba zapravo.

"Pričaj mi još o njemu! Je li dobra osoba? Voli li čitati knjige?",navaljivala sam. "Što sluša? Što planira završiti?"

"Wow, polako s pitanjima, sis!",žustro me prekinula. Osmijeh joj se širio s uha do uha. "Tek sam upoznala tipa, ne mogu sve saznati o njemu tek tako!"

Još pod dojmom, klimnula sam.
Navikla sam slušati tuđe priče o njihovim izlascima, nego ih i sama doživljavati.
Bila sam takav tip osobe koja je više svoje slobodno vrijeme provodila doma uz knjigu, a ne vani s društvom. Nisam bila društvena osoba, iako sam imala maleni krug prijatelja. Zatvorena sam i teško sklapam nova prijateljstva, najviše zbog svoje sramežljivosti.

"Joj, ne izlazi mi iz glave!",prosiktala je ona. "Dovraga, neću moći zaspati zbog njega!"

Nešto u njenom glasu mi je govorilo da se pretjerano ne zabrinjava radi toga.

"No, što se dogodilo poslije? Mislim, je li te nazvao ili nešto?",upitam. Uzela sam jastuk s svog kreveta i obrglila ga rukama kao da je maleni plišani medvjedić. Zagrizla sam usnicu, čekajući njen odgovor.

Pogledala me ravno u oči, a osmijeh se raširio njenim licem.

"Poslao mi je poruku maloprije.",glas joj je bio mekan i nježan. "Izgleda da je moljakao Crystal da mu da broj jer me htio nešto važno pitati."

"ŠTO?! ŠTO?!",ushićeno počnem mlatarati rukama kao da ću poletjeti.

"U poruci me pitao…",polaganim glasom počne govoriti, samo da me što više izdrži u neizvjesnosti. "Ako hoću…izaći s njim ovu subotu!!"

A zatim se sobom prolomio veseli vrisak koji je parao uši. Ustale smo s poda i počele skakati na mjesta, držeći se za ruke. Cerekale smo se kao dvije ludače, a ja sam cijelo vrijeme šaptala 'Ajme meni!'

"Ajme meni! Ajme meni!",nastavila sam šaptati. "Pa što je odlično!! Aaaaaa, Eliza, ideš na spoj!!"

Još malo smo skakale, a potom smo udahnule zrak nekoliko puta da se smirimo. Mama je navjerojatno otišla spavati i bilo bi bezobrazno od nas da je sada probudimo.
Eliza se cijelo vrijeme smiješkala, a sada sam primijetila da su se na njenim obrazima pojavile dvije crvene točke.
Crvenjela je.

"Imam spoj.",kaže ona potiho. Više u sebi, nego meni. "Imam spoj s Jackom Lupinom."

"Daaaa!!",potvrdim njene riječi s veselim smiješkom.

No, umjesto da se opet nasmiješi, Eliza je naglo problijedila. Gledala je u pod, kao da će se onesvijestiti. Sada sam se i ja prestala smijati i zabrinuto ju pogledala.

"Eliza, jesi li dobro?"

Nije mi odgovorila, pa sam ponovila pitanje.

"Eliza, što ti je? Sve u redu?"

Polagano je udisala zrak, baš kao da joj manjka plućima. Čak su joj i oči problijedile.
Uhvatila me panika.

"ŠTO TI JE?!?!?"

A zatim joj je lice poprimilo normalnu boju i počela je normalno disati. Pogledala me ravno u oči pa sam mogla vidjeti ono plaventilo koje toliko i obožavam.

"Imam spoj s Jackom Lupinom.",kaže ona opet. "I ispričaj me, ali sada se moram onesvijestiti."

Čim je završila s rečenicom, teatralno je položila ruku na svoje čelo i baš poput neke glumice u kazalištu, onesvijestila se na pod.

Promatrala sam taj cijeli prizor kao da je riječ o nekakvoj dramskoj izvedbi. Otkinula sam jedan komadić čokolade i s guštom ga pojela.
Nekoliko trenutaka kasnije, počela sam pljeskati i uzvikavati 'Bis!', 'Bis!'.

* * * *

Bilo je oko pola noći kada smo se Eliza i ja napokon odlučile krenuti spavati.
Ostavile smo napola pojedene Domaćice na radni stol, a čokoladu do kraja smazale. Čaše smo također ostavile na stolu, uz dogovor da ćemo ih oprati sutra čim se probudimo. Nismo htjele stvarati nekakvu buku, pogotovo zato što je mama mirno spavala.

Zagasile smo svijetlo i svaka je legla u svoj krevet.
Mekani dodir bijelih plahti je bio dovoljna da osjetim pospanost. Položila sam glavu na jastuk, zatvorila svoje kapke i pomolila se. Poželjela sam sestri laku noć i s ugodom, zaspala.
Sanjala sam san bez snova, a ne znam koliko dugo je prošlo dok se u jednom dijelu noći nisam malo probudila. Krajem oka sam pogledala na maleni zidni sat kojeg je obasjavala noćna lampa ispred zgrade.
02:05
Umorno sam zijevnula i pokušala nastaviti zaspati.

"Milly.",odjednom se oglasi Eliza. Glas joj je bio budan, kao da cijelo vrijeme nije ni oka sklopila.

"Mmm?",bila sam previše iscrpljena za izgovaranje prevelikih riječi poput 'Molim?'

Prošle su sekunde dok nije rekla što je namjeravala, pa sam jednostavno pretpostavila da mi se sve to učinilo.

"Volim te.",glas joj je bio potih, ali samouvjeren.

Nesvjesno, slatko sam se nasmiješila. Postalo mi je toplo oko srca.

"I ja tebe.",pospano odvratim. Nakon nekoliko sekundi sam s smijehom dodala: "A sada spavaj ili ćeš se probuditi s podočnjacima!"

Čula sam njen prigušeni smijeh dok se ponovno nisam izgubila u svijetu gdje mašta prevladava.

Male sitne kišne kapi su u slabim potocima udarale po mom prozoru, stvarajući svoju jedinstvenu melodiju. Svaka kap je imala svoju notu, svoj put.
Polako su se, jedna pokraj druge, slijevale niz prozor, bez vlastitog izbora. Imale su samo jedan cilj, a onda- nestanu.
Nisam htjela odvojiti svoj pogled od tog prizora. Kiša me uvijek na neki način zanimala. Privlačila me svojom gracioznošću i svojim blagim tonom tuge. Imala je svoje dubokoumno značenje koje su mnogi ljudi na različite načine doživljavali.
Sjedila sam na rub svog lijepo posluženog kreveta, opušteno nagnula ruke unatrag i pridržavala se dlanovima. Maleni smiješak je zatitrao na mom licu dok su moje oči pune sanjarskog pogleda, nastavile promatrati taj neuravnoteženi ritam.
Kada god netko spomene kišu, prvo na pameti mi padne; mokro.
Uvijek sam kišu zamišljala kao nešto veliko, nešto beskrajno…Veličanstveno, a istovremeno i zastrašujuće jer kišu uvijek prate čudesa poput grmljavine i blještavilo sijevanja. Bojala sam se grmljavine, ali to ne znači da me nije interesirala. Cijeli ovaj svijet je ispunjen čudesima, ali na nama je da ih sami otkrijemo.
Nisam voljela sivilo neba, ni tmurno raspoloženje kakvo ljudi obično imaju kad kiša pada.
Sivilo neba je odavao tmurno raspoloženje tijekom cijelog dana.
Da se mene pita, kiša bi trebala uvijek padati kad sije prekrasno sunce. Znam, rijetki su ti prizori, a kad se dogode- onda ja uživam. Stvori se duga koju obožavam gledati.
Sitnice me razvesele. Uvijek sitnice.

"Milly, dušo. Idemo!", čuo se majčin glas s hodnika.

Nasmiješila sam se slabašno i teške volje odmaknula pogled s prozora.
Već sam bila spremljena, još sam samo trebala urediti svoju zamršenu kosu.
Ustala sam s kreveta i zastala pred malenim ogledom na mom stolu za uređivanje.
Da, imala sam stol za uređivanje. Slično kao one show djevojke gdje bi se spremale prije velike predstave.
Na stolu su bili posloženi mnogobrojni parfemi raznolikog mirisa. Voljela sam isprobavati stvari, a tek onda doći do zaključka što mi se više sviđa.
Pokraj parfema su se nalazile dvije velike četke za kosu, jedna veća od druge. Krasio ih je svjetliji ton ljubičaste boje. Bile su staromodne s urezanim ukrasima na njima. Dobila sam ih od mamine prijateljice za rođendan i jako mi se sviđaju.
Na desnom kraju stola se nalazio mali crni neseser s svim svojim potrebnim stvarima. Netaknut, od prošlog puta kad sam išla na put.

Uvijek sam pazila na svoje stvari. Imala sam bezbroj sačuvanih igračaka iz svog djetinjstva, zaključanih u podrumu. Pazila sam na krhke predmete napravljene od stakla koje sam često znala dobivati od susjeda dok sam još bila malena. Na svaku razbijenu stvar bih se rastužila jer bi mi bilo žao, a znam da ju ne mogu vratiti natrag u njegovo prvobitno stanje.
Eliza se često zna šaliti s tim, pogotovo zato što njoj uvijek ispadaju stvari. Jako je nespretna.

Uzela sam manju četku s urezanom ružnom na držaču i prošla nekoliko poteza s njom kroz svoju tamno-smeđu kosu. Maloprije sam ju oprala tako da je bila sva nemirna i neposlušna. Već sam odavno znala da vodim poraženu bitku.
Tek toliko, svezala sam kosu u neuredan konjski rep jer drugo nisam mogla.

Iza okvira crvenih naočala, sakrivale su se bademaste oči i dugačke trepavice. Nikada nisam stavljala maskaru jer mi se činila nepotrebnim pošto su mi bile dovoljno guste.
Rumene usne sam namazala labelom s zaštitom od Sunca, a maslinastu kožu u sitnim količinama namazala kremom za lice.

Pogledom sam prešla po svojoj odjeći.
Tanka bež jaknica ispod koje se nalazila maslinasta majica kratkih rukava s crnim rubovima, traperice tamnijeg kroja i markerom išarane maslinaste starke.

Zadovoljno sam klimnula.

Iz ladice svog radnog stola sam uzela mp3 i spremila ga u džep svoje jakne. Dobro znam da će mi trebati. Lijepe melodije The Corrs-a me uvijek znao dobro oraspoložiti.

Izašla sam iz svoje sobe, polako zatvarajući vrata i sudarila se s svojom sestrom Elizom.
Nosila je pregršt odjeće u svojim rukama, ubrzanim hodom krećući se po hodniku kao da negdje žuri.

"Opa, pazi Mediću. Skoro sam te udarila u glavu.", nasmiješeno mi dobaci.

Uvijek me zvala Medić. Taj nadimak me prati još otkad sam bila malena, a razlog mi se čini nepotrebnim pa sam ga i zaboravila.
Nekoliko majica joj je palo iz ruku pa sam se sagnula i podigla ih za nju.
Pogledala me s svojim najljepšim osmijehom i iskreno se zahvalila.

"Nema na čemu.",odmakla sam se, tek tada shvativši što nosi. "Gdje ideš?"

Eliza je na sebi imala svoju vanjsku odjeću. Lijepu bež majicu koja joj je isticala dobro građeno tijelo, malenu bijelu suknjicu do koljena, hulahopke tankog kroja i smeđe balerinke.
Svoju prekrasnu plavu kosu, glatku na dodir je stavila u urednu punđu. Na usne je stavila mali sloj ružičastog ruža. U svakom slučaju, izgledala je prekrasno.

Nasmiješila se, pokazujući svoje bijele zube.

"Idem kod doma Sv. Ane naći se s Lynn. Idemo darovati ovu odjeću za djecu tamo.", objasni mi ona, a zatim podigne svoju obrvu u nevjerici. "Zar ti mama nije rekla?"

To me začudilo.
Eliza i ja smo uvijek imale blizak odnos. Govorile smo si tajne jedna drugoj i stalno si pomagale u problemima. Čudila me činjenica što mi ona to nije sama rekla umjesto mame.
Baš u tom trenutku, kao da je znala da pričamo o njoj, iza vrata velike sobe se pojavila moja mama. Ona je, kao i Eliza izgledala prelijepo.
Zelena pripijena majica, crne hlače s malenim naborima na kraju i srebrne cipele s malom podignutom petom. Na ramenu joj je visjela njena crna pletena torba, a u svojoj kratkoj crnoj kosi je objesila svoje crne sunčane naočale.
Mama je bilo definitivno drugačija od ostalih mama koje znam. Bila je zabavna, zbijala je šale i uvijek se znala izboriti za sebe.
Ponekad se zapitam da me slučajno nije posvojila jer sam ja bila sve osim tih tri stvari.

Uvijek se oblačila tako jednostavno, ali uvijek s nekim posebnim stilom.
I ona, i Eliza.
Ja to nikad nisam uspjela postići. Ja sam se uvijek oblačila obično i dosadno.
A da ne kažem kako sam hodala kao zadnji šlampavac.

Mama je, pogledavši moje namrgođeno lice, duboko udahnula i počastila Elizu s svojim baš-ti-hvala pogledom. Tada sam shvatila da ja zapravo nisam o tome ni trebala znati.
Namrgodila sam se.
Eliza se pokajnički nasmiješila, a potom nas obje pogledala, očekujući napad.

"Mama, zašto mi nisi rekla da Eliza ne ide s nama? Ti dobro znaš da ne volim ići u kupnju sama.",stala sam prigovarati.

No, moja majka se nije dala. Pogledala me svojim tamnim očima i dala mi jedan ohrabrujući osmijeh. Pogledala me nevinim pogledom poput male srne u zamci. Znala je da ću pasti na to. Baš igra prljavo.

"A da sam ti rekla kako Eliza ide s Lynn onda bi ti sigurno smislila neku dobru laž da ne ideš, zar ne?", upita me majka i kao uvijek, bila je u pravu.

Prevrnula sam očima.
Itekako je bila u pravu. Samo što sam ja sada bila ljuta sama na sebe što se nisam prije uspjela sjetiti nečega.

Eliza se upetljala, pokušavajući spasiti situaciju iako nije bilo svrhe spasa. Već je bilo gotovo.
Spustila se u polu-čučanj do moje razine, gledajući me ravno u oči. Odmaknula je nekoliko pramenova svoje glatke, plave kose i nasmiješila mi se.
Njene biserno plave oči podsjećale su me na prekrasno plavo nebo bez ijednog oblačka. Voljela sam ih promatrati i izgubiti se u tom plavetnilu sjaja.

"Gle, ja ću pokušati što prije završiti s Lynn pa ću doći po tebe. Može?"

Bezvoljna zbog cjelokupne situacije, klimnula sam.
Odvojila sam slabašni smiješak samo za nju. Znala sam da joj puno znači taj izlazak s Lynn.
Ipak će napraviti dobro djelo za mnogu djecu tamo.

Eliza mi se još šire nasmiješila i poljubila u obraz.
Trag sjajila je ostao na mom obrazu pa ga je ona svojim palcem obrisala.

"A uostalom, to je tek kupnja obične majice. Što se loše može dogoditi?",doda ona.

Podigla se i krenula, stavljajući majice u jednu veliku vrećicu koju joj je mama pridržavala.
Eliza se smiješila cijelim postupkom. Ovo joj je puno značilo.

Eliza i ja smo polu-sestre.
Imamo istu majku, samo različite očeve.
Ona je dijete iz maminog prvog braka kada je mama još bila mlada i kako je ona sama znala reći 'nezrela i glupa.' Bila je vjenčana s Elizinim ocem punih tri godina, a onda je on umro od raka. Eliza je još bila mala, ali je osjećala patnju baš kao i mama. Tada je imala samo 3 godine. No, s vremenom…točnije, pet godina poslije, mama se vjenčala s drugim muškarcem.
Mojim ocem.
I ubrzo sam se rodila ja, a on je…otišao.
Nitko ne zna gdje, nitko ne zna zašto, ali…Otišao je. Nije ga bilo briga za mamu ni za mene.
Kasnije mi je mama objasnila, dok sam odrastala da su se oni vjenčali jer je ona zatrudnjela sa mnom i da ja za to nisam nimalo kriva.
Nisam se ni osjećala krivim. Ni mama ne bi trebala biti kriva. On je kriv.
Ako me netko ostavio zato što me ne voli, onda mi ta osoba ne treba u životu.

Oduvijek sam mislila da sam s tom pričom o njemu zauvijek završila. Izgleda da se varam.

Eliza, mama i ja smo prave prijateljice. Radujemo se svakom danu zajedno i provodimo ih u smijehu i veselju. Naravno, kroz patnju i bol sve skupa prolazimo, ali baš zato što smo zajedno, bol je manja.

"Hajmo, dušo.",kaže mama i dade mi jedan od svojih lijepih osmijeha.

Otpuhnula sam zrak, priznajući poraz.

* * * *

"Dakle, na drugom katu ti se nalazi ta trgovina. Zove se 'Bananarama' i sigurna sam da će ti se svidjeti. Tamo radi jedna prodavačica po imenu Eleine pa pitaj nju za pomoć. Eliza će doći po tebe oko 17 sati.", mama me ozbiljno pogledala da vidi jesam li sve zapamtila. "Jesmo li se dogovorile?"

"Da, mama.",kažem monotono.

Poljubila me u obraz i popravila slabi nabor na mojoj majici. Prevrnula sam očima dok sam otvorila vrata auta i pozdravila se s mamom.
Kiša je polako počela prestajati, ali svejedno sam otvorila svoj maleni kišobrančić s kariranim uzorkom i stala na kolnik.

Ona se odvezla u sivoj corsi, te mi potrubila kada je došla do izlaza, a ja sam joj mahnula.

Odmahla sam glavom, pitajući se imaju li ostala djeca imalo sličan odnos kao ja s svojom mamom? Često su mi moje prijateljice znale reći kako sam blagoslovljena što imam tako otvoren odnos s njom jer su njihove mame pravi davež i uvijek se svađaju radi gluposti.

Nasmiješila sam se na tu pomisao.

Okrenula sam se na svojoj peti i ugledala taj veliki i cijenjeni trgovački centar koji se prije nekoliko mjeseci otvorio i donio svu slavu ovom gradu. Baš.
Imao je sve. Od bezbroj trgovina robom do malenih kafića na svakom uglu. Knjižare, dućani s markicama, trgovina hranom, malena pekarnica…Svašta.
Poznata je stvar kako su ljudi skloni neumornoj trošenju novaca na razne gluposti i potrepštine, samo što ja nisam nimalo spadala u tu skupinu.

Prešla sam cestu i prošla kroz vrata koja su mi se automatski otvorila. Čim sam ušla, preplavio me opojan miris svježe pečenih čokoladnih kolačića iz obližnje pekarnice.
Polaganim hodom sam prelazila veliku trgovinu namirnica koja je dosezala duž i poprijeko koliko su moje oči mogle vidjeti. Čuo se dosadan 'Cvik' onih uređaja na blagajnama kada preko njih prođe cijena pojedinih namirnica. I sada čuti taj Cvik u različitom vremenu svih deset blagajna je baš poput slušanja nekakvog orkestra.

Napravila sam još nekoliko koraka dalje, ali me ugušio veliki dim cigareta koji je dopirao iz obližnjeg bučnog kafića.
Boreći se za zrak, krenula sam pri kraju hodnika gdje su se nalazili liftovi. No, predomislila sam se. Uhvatili su me hladni trnci.
Radije sam pošla pokretnim stepenicama i oslobodila se dodatne muke.
Nisam voljela liftove. To nije imalo nikakve veze s klaustrofobijom, jednostavno sam se zaglavila dovoljno puta u njemu da mi izazove povremenu paranoju kada god ih ugledam.

Na prvom katu su se nalazili mnogobrojni izlozi odjeće, obuće i dućana s eteričnim uljima.
Različita glazba je izlazila iz pojedinih trgovina, a mješavina te glazbe je bila dovoljna da mi uzrokoje glavobolju.

S grimasom na licu, krenula sam na drugi kat. Opet s pokretnim stepenicama.
Mrzim kupovinu odjeće. Mrzim rasprodaje. Mrzim 50% popusta!
Sve mi je to bezveze i samo tračenje glupog vremena. Mama bi uvijek išla sa mnom, ali danas je imala drugog posla. A uostalom, valjda sam dovoljno stara da si sama mogu odabrati neki komad odjeće. S maminim novcem, ali to je sada nebitno.

Kročila sam na drugi kat i dočekala me slična scena kao i na prvom katu.
Gdje god sam se okrenula, samo sam mogla ugledati razne natpise poznatih marki i trgovina odjeće. Pokušala sam negdje ugledati natpis Bananarama, ali zasada bezuspješno.
Polagano sam krenula u potragu, dok su mnoge tinejđerice mojih godina, vitkih linija i obojenih kosa oduševljenim usklikom potrčale u omiljene trgovine odmah grabeći prvi komad tkanine koji im padne u ruke.
Prevrnula sam očima.

Na kraju hodnika se nalazio maleni kafić koji je imao drvene stolice vani, a zvao se 'Oboa.'
Odmah pokraj njega sam ugledala veliki natpis kričavo žute boje 'Bananarama.'
Oko natpisa su bile neke smeđe crte koje su se valovito savijale poput valova, valjda označavajući nekakav fora klik.
Previše me podsjećalo na reklamu za Bananko.

Ušla sam u trgovinu i promijenila svoje mišljenje. Prostorija je bila mala, ali taman, ne onakva kakvi inače budu dućani s robom, kao nekakav studio za modnu reviju. Nisu prevladavale neke jarke boje, nego blagi ton smeđe, a na nekim kutevima prostorije je bila naslikana žuta banana.
Umjesto glasne i kopirajuće pop glazbe, iz zvučnika je izlazila umjerena jazz glazba koja mi se odmah svidjela.

Ova trgovina mi se zasada jako sviđala.
Maštovito i vrlo, vrlo originalno.

Samo se nadam da ću uspjeti naći nešto lijepo i jeftino za sebe. U današnje vrijeme, nije lako naći pristojan komad odjeće uz odgovarajuću cijenu.

Prišla sam za blagajnom za kojom je sjedila mlada djevojka kratko plave kose i nebeskoplavih očiju. Promatrala je monitor i nešto tipkala, dok sam joj ja neprimjetno prišla.

"Um, dobar dan."

Djevojka se iznenađeno lecnula i ispustila iznenađen usklik. To me uhvatilo nespremnu pa sam i ja uskliknula. Nakon doživljenog šoka, obje smo se nakratko pogledale i nasmiješile dok su nam srca pokušala vratiti normalan bîlo.

Djevojka je prasnula u gromoglasan smijeh.
Učinilo mi se da sam vidjela nešto kako sjaji u njenim ustima. Piercing.

"Čovječe, al' sam se usrala! Nisam te ni skužila, haha.", njen riječnik nije nimalo pristajao njenom malenom licu.
Put joj je bila blijeda, a oblik face pomalo ovalan. Izgledala je slatko i nevino s tim svojim očima. No, sigurno je imala nekih dvadeset godina.

"Um, ovaj…Oprostite ako sam Vas prestr—"

"Ma koji 'vi', mala! Imam osjećaj kao da sam stara babetina.",kaže ona nasmiješeno i odmakne se s pulta tako da me može potapšati po ramenu. "Imam tek dvadeset godina, kud me odmah svrštavaš među penziće!"

Bila je jako niska. Možda čak nekoliko centimetara niže od mene. Bilo je obučena sasvim sportski s dozom svog vlastitog dodira originalnosti.
Imala je na sebi žuti gornji dio trenerke s kapuljačom na kojoj su bili zakačena dva-tri bedža grupe Iron Maiden. Ne bih nikada odabrala tu vrstu grupe za nju, ali izgled zna varati.
Nosila je kratke, karirane hlačice s ogromnim brončanim remenom, a na nose je stavila narančaste starke ukrašene ziherima i otvaračem limenkih piva.

Ja sam zadnja osoba koja voli kritizirati ljude po onome što slušaju ili kako se oblače. To sam smatrala čistom ljudskom podlošću jer umjesto da kritiziramo metalce, punkere i njima slične, trebali svi jednako poštivati ono što nas spaja, a to je ljubav prema- glazbi.

Nakratko me opčinila svojom odjećom, ali sviđalo mi se. Promatrala me svojim prekrasnim očima i u trenu sam ju počela simpatizirati.

"Ovaj, ja sam Madison—"

"Aaaa, ti si mala od Jane, zar ne? Jebote, ful si ista na staru.",odmjerila me od glave do pete.
Zatim je ispružila svoju ruku na kojoj su se nalazile ogromne drvene narukvice i nasmiješila se. "Ja sam Eleine. Drago mi je."

Rukovale smo se.

"I kako je tvoja stara? I dalje radi na istom mjestu?",nastavi Eleine s pitanjima.

Klimnula sam.
Nisam voljela kada bi me netko zvao 'mala', a pogotovo ne od strane dečki.
'Mala' mi je bilo odvratno, smetalo je mojim ušima i napravila bih kiselu grimasu svaki put kad me netko tako prozove. No, ovaj put sam to ignorirala. Razlog ni sama ne znam.
To nema nikakve veze s mojih bijednih 1,65 cm, da se razumijemo (iako ne bih imala ništa protiv dodatnih 5 centimetara).

Eleine je pucnula prstima ispred mog lica i time dobila moju punopravnu pažnju.
Nasmiješila se pokazujući svoje zube.
Ona je radila kao naučnica u trgovini gdje moja mama radi već punih deset godina. Mama mi je govorila da je Eleine uvijek radila nekakve probleme na poslu, počevši od kašnjenja na posao do krivog broja popisa nove robe. Izdržala je mjesec dana tamo, a onda kada joj je istekao rok, otišla je potražiti posao negdje drugdje. U međuvremenu joj je moja mama stalno pomagala i štitila ju kada bi šefici pukao film. Eleine joj je bila neizmjerno zahvalna na tome i već se bezbroj puta dogovorila s mamom da odu zajedno na kavu.

"Onda, Madison, što ti se sviđa?"

Rukom je prešla po čitavom odjelu robe. Na prvi pogled, nije mi se ništa posebno sviđalo, ali Eleine me uhvatila za ruku i povela u potragu za idealnom majicom.

"Reci mi što te zanima? Nešto u rock/pop stilu? Ili možda kombinacija grungea i metala? Imamo i urbani look ako to voliš, ali više preferiram onaj dašak glamoura…"

Brbljala je o stilovima koje imaju i koji bi mi odlično pristajali, ali djelomično sam ju slušala.
Gledala sam majice koje mi je predložila, ali odmah što me zanimalo je bila cijena.
Nisu bile skupe, ali nisam bila spremna potrošiti novce na majicu koju znam da ću samo jednom obući i više nikada.
Voljela sam majice tamnije boje, bez nekih ekstra dodataka na sebi (pogotovo ne šljokice), po mogućnosti da nešto piše na njima.

Odlučile smo se razdvojiti u potrazi za dobrom majicom. Potraga je dosta dugo trajala i sva sreća da nije bilo više mušterija koje bi samo smanjile moju šansu za pronalaskom.
A i Eleine je radila sama ovu smjenu pa bi se samo opterećivala.

"Madison, što kažeš na ovu?"

Rukama je podignula majicu iznad svoje glave jer se ona nalazila u stražnjeg dijelu, dok sam ja bila na početku. Radilo se o smeđoj majici na kojoj su bili ucrtane svijetle, bež linije stvarajući malene leptire. Sasvim lijepa majica, nimalo napadna. Baš onakve kakve volim.

"Koja je cijena?",viknem prema njoj, a ona je provjerila etiketicu.

"Osamdeset i pet kuna!",vikne, a zatim doda: "I veličina ti je M."

Razmislila sam.
Prije deset minuta sam na blagajni ostavila jednu lijepu ljubičastu majicu na kojoj su bile crne valovite crte baš poput onih na natpisu izloga.
Izgleda da ću se morati odlučiti između nje i te smeđe.

Isprobala sam smeđu majicu koja mi je odlično stajala. Bila je čvrsto pripijena pa je izražavala moje 'adute.' Nisam baš pretjerano voljela takve majice jer sam imala bujno poprsje pa nisam htjela da ljudi bulje u mene, ali kroj mi se zaista sviđao.

Eleine mi je bila od velike pomoći. Našla mi je jedan lijepi par traperica od tamnog kroja na kojoj su bile prošarane male bijele mrlje. Sviđale su mi se, ali nisam imala dovoljno para da bih ih priuštila.

Napravila sam pozu za razmišljanje kada je Eleine na pult stavila te dvije majice. Stvarno teška odluka. Smeđa, ljubičasta i crna su bile moje omiljene boje i izbor nije bio nimalo lak. Obje majice su mi dobro pristajale, kroj je dobar i cijene nisu loše.
Dilema, dilema.

Eleine me promatrala, ali vidjela sam da joj je sve ovo već polako počelo biti monotono.
Položila je laktove na pult i pridržala glavu šakama. Pogledala me s jednom podignutom obrvom.

"Znaš šta? Aj ti lijepo uzmi obadvije majice. Ako ti fali para, ja ću ti posuditi, može?"

Iznenadila sam se njenom gestom. Ona se samo nasmijala.

"Aj, nije mi bed. Tvoja stara se fakat rintala da mi pomogne, pa valjda i ja mogu njoj nekako pomoći, ne?", Eleine je skinula etikete s obadvije majice i naplatila ih na blagajnu.

Iznos je došao malo veći nego što sam imala, pa mi je ona posudila novce. To je stvarno bilo velikodušno od nje. Majice mi je uredno složila u plastičnu vrećicu i predala mi je iza pulta.

Zahvalila sam joj se na svemu i ona me čak ispratila do izlaza iz trgovine.

"Stvarno hvala, Eleine.",kažem joj s smiješkom. "Na svemu."

Promrsila mi je kosu kao da sam maleno dijete i zvonko se nasmijala.

"Nemaš frke, mala. Dođi opet, slobodno. Ovaj tjedan radim poslijepodne pa bi mi društvo dobrodošlo.",kaže ona, a onda se vragolasto naceri. "I reci onoj svojoj starkači da me malo posjeti jer ću ja dobit sijede dok ona odluči otići na kavu sa mnom."

Nasmijala sam se i pozdravila se s njom. Šetala sam se dalje na tom istom katu, gledajući u razne izloge i samo odmahujući glavom kada vidim neku balavicu od trinaest godina koja se preserava s svojom Lacoste torbicom ili Puma tenisicama.

Pogledala sam na svoj ručni sat i zaključila da mi je još ostalo pola sata vremena dok Eliza ne dođe po mene. Vrijeme sam odlučila skratiti u obližnjoj knjižari koja se nalazila na trećem katu.
Obožavala sam čitati knjige. U njima sam tražila svoj spas i bijeg od stvarnog svijeta.
Voljela sam biti informirana i družiti se s načitanim osobama, a takve je nažalost jako teško naći. Živimo u svijetu gdje plahe djevojke s tankim nogama poput čačkalica vladaju časopisima i plastične operacije postaju stvar današnjice.
Stvarno tužno.

* * * *

Čekala sam na velikoj kiši koja se u sekundi polako počela stvarati u ogroman pljusak.
Zrak je bio jako sparan, što je u meni stvaralo nervozu i živčanost. Eliza je kasnila dobrih petnaest minuta, a mjesta da se sklonim od kiše su bila zauzeta od mnogobrojnih mušterija koju su tek maloprije izašla iz trgovačkog centra i počeli se naguravati u najudaljeniji kutak da ne pokisnu.

Stisnula sam vrećicu s majicama čvrsto uz sebe, samo da se ne smoče.
Po milijunti put, pogledala sam na ručni sat i zaškrgutala svojim zubima.

Gdje je?!

Kao da je čula moje misli, iza ugla su se vidjela slabašna svijetla malene volkswagen bube.
Probila se kroz pljusak u slabim voznim pokretima jer se ispred nje zaustavio plavi terenac u koji je ušla jedna mlada žena i odvezao se dalje.
Vidjela sam Elizin pokajniči pogled još iza mokrih stakala bube i sva ljutnja koju sam osjećala maloprije je nestala.

Užurbano sam prišla autu i otvorila prednja vrata. Ušla sam bez riječi, odmah se svezući pojasom, a Eliza je krenula.
Put je neko vrijeme tekao u tišini dok nas dvije nismo odjednom progovorile u isto vrijeme.

"Milly—"
"Eliza—"

Nasmijale smo se. Zamolila sam ju da krene prva.

"Oprosti mi što kasnim, Mediću. Nisam htjela, ali sastanak se produžio.",objašnjavala je ona. Pogled joj je bio čvrsto uperen u staklo ispred sebe. "Nećeš vjerovati koliko ljudi je došlo! Sestra Bernice je bila oduševljena, pa me zamolila da ostanem još malo na kavi."

Pritisnula je gumb za radio i počela tražiti željenu radio stanicu. Pogled joj se i dalje nije micao s skliske ceste zbog koje je oprezno vozila.

"Nisam imala pojam o vremenu, a kada me Lynn obavjestila da je prošlo 17 sati- pokupila sam svoje stvari i istrčala iz prostorije poput Speedeya Gonzalesa!"

Nasmijala sam se, ali stvarno se nije trebala ispričavati. Ne mogu se ja dugo ljutiti na nju, previše mi je stalo do nje da bih se ljutila radi neke sitnice.

Da bude sigurna kako nisam nimalo ljuta na nju, približila sam se i dala joj maleni poljubac u obraz. Njene crvene usne su se razvukle u široki osmijeh, dok je slabašnim glasićem izrekla: "Hvala."

Elizina wolksvagen buba je bila jako stara. Nije bio onaj novi model, nego onaj stari još iz 60-ih godina. Bubu joj je darovao djed Van za njen 18. rođendan, a Eliza nije imala srca odbiti ga. S vremenom je zavoljela svoj auto, bez obzira na njegove mane.

Skinula sam rep i pustila da moja smeđa kosa pada niz moja ramena. Pod hitno sam trebala ošišati vrhove.

U tom trenutku, iz radio stanice se čuo zvuk umirujuće pjesme Gabrielle Cilmi.

"There's nothing sweet about me…about me…What's so sweet about me…yeah, yeah. Nothing sweet about me…about me…What's so sweet about me, yeah, yeah…"

Jeste li se ikad zapitali zašto postojite? Koja je svrha vašeg življenja, vaš cilj?
Ja jesam. Nekih milijun puta. I brojka raste…
Što želim postići u životu? Što ako ne napravim ono što sam željela? Hoću li dovoljno dugo živjeti da znam reći kako sam iskusila život?
Pitanja, pitanja i samo bezbroj pitanja koja stvaraju koncept mog razmišljanja.
Ja još nisam našla svoj odgovor i sumnjam da ću ga postići. Možda baš zato i živim; da shvatim zašto uopće živim?

Na ovom svijetu ima puno zanimljivih ljudi. Nekih manje, nekih više…Ali svi smo mi zanimljivi na svoj način. U tome je i ljepota života. Saznaješ nove stvari, nove ljude, nova iskustva koji će ostaviti dobar trag u tvom životu.
A opet…Postoje i mnogo stvari, ljudi i iskustva koje će ostaviti bolan ožiljak u tvom životu.
Usponi i padovi. Sreća i nesreća. Dobro i loše.
Mi samo odabiremo što od te dvije kategorije želimo.
Hoću li se potruditi i marljivo učiti tako da zasluženo dobijem peticu iz povijesti ili ću se ipak odlučiti otići na tulum kod susjeda, varati na testu i riješiti se problema učenja?
Hoću li sama doći do ispunjenja svog sna tako da idem težim, životnim putem ili ću se osloniti na nepoznatu vezu svog prijatelja i tako doći do cilja lakše i bezbolnije?
Svaki dan je izbor. Odlučujemo na sitnicama.
Hoću li pojesti žitarice s mlijekom danas ili ću ipak uzeti sendvič s puretinom?
Hoću li ustati iz kreveta i doći u školu ranije prije gužve ili još odspavati dodatnih deset minuta i zakasniti u školu uz neku dobro izmišljenu ispriku?
Odlučujemo kakve ljude primiti u naše živote i kakve ljude otjerati iz naše blizine. I oni postaju dio našeg života kojeg stvaramo.
Svaki dan, svaki izbor, svaka misao, svaki postupak…Pa čak i svaki dah koji uzmete je život.
Sami odlučujemo što je dobro, a što loše za nas.
I je li nam to daje mogućnost da sami odlučujemo želimo li uopće živjeti?
Imamo svoj život. I svatko ga želi učiniti boljim na svoj način. Samo što taj naš način ne mora uvijek biti i pravi način, zar ne?
Ok, možda sam sada malčice pretjerala. Razmišljat ću ja o svrhu života kad me strpaju u ludnicu zbog toliko razmišljanja…

****

Trebam li se posebno predstavljati?
Ja sam osoba baš poput svih vas. Živim, spavam, hranim se…Jedino po čemu se razlikujem od svih vas je što sam drugačija. Ali uostalom, svi smo mi različiti, zar ne?
Zovem se Madison. Zapravo, Madison Lilly Pavlov.
Moji prijatelji me često znaju zvati Milly iz kombinacije prvog slova mog imena i ostatak mog drugog imena.
Ne smeta mi, ali nisam ni previše luda s tim nadimkom. No, volim ga. Čini me posebnom.
Samo prijateljima dopuštam da me zovu nadimkom. Većinom imam različite nadimke od različitih ljudi, ali to se samo radi o stvarno bliskim prijateljima.
Skoro se nikad ne koristim svojim punim imenom. Za sve samo ili Madison ili Milly. Čudno, ne? Nitko ne upotrebljava moje drugo ime, kao da ne postoji.
Slično je i s mojom sestrom. Dobro, polu-sestrom.
Elizabeth Pavlov, moja četiri godine starija sestra. Uvijek sam ju smatrala svojom punokrvnom sestrom, bez obzira što piše u medicinskom kartonu.
Elizabeth svi zovu Eliza. Nema Liz, Lizzie, Eli, Beth i slično. Samo Eliza.
Dobro, jedino ju mama ponekad zna nazvati Elizabeth, ali to je uglavnom kada se naljuti.
Elizi to ne smeta. Čak mi je jednom i priznala kako joj se više sviđa 'Eliza', nego dosadna 'Elizabeth.'
Jednom sam se upitala je li mama namjerno nama dala dugačka imena (ili više njih, kao meni) samo da nam poslije može davati nadimke?
Hmm…Moram ju to jednom pitati.
Inače, mama ima kratko ime. Jane.
Većina smatra da je to staromodno ime, ali meni se baš sviđa. Ponekad staromodno može nadmašiti moderno.
Uzmite za primjer točkaste haljine. U vrijeme 70-ih i 80-ih, te haljine su bile pravi hit. Nije postojala niti jedna žena ili djevojka koja nije nosila nešto točkasto.
Poslije, na njih se zaboravilo. Isparile su iz mode kao da nikad nisu ni postojale.
A sada, nakon toliko godina- točke su opet u modi. To sam čula na jednoj emisiji koja govori o modu i slavnima. Inače ne gledam takve emisije, ali bila je nedjelja i televizijski program je baš kao i svake nedjelje bio dosadan.
Vremena se mijenjaju. Možda jednog dana laptopi zastare i abakus opet bude glavni.
Tko zna?!
Aaah. Razbijam glavu o nepotrebnim stvarima. Uvijek sam bila takva. Onako, pomalo čudne prirode. No, ja mislim na pozitivan način. Nisam ništa činila što je izvan granice normale, barem koliko mislim.
Kako da se opišem? Je li to uopće i potrebno?
Ako kažem da sam veseljak, hoćete li u to stvarno povjerovati, a niste me u potpunosti upoznali da zaključite veselim vas ili ne?

Ja sam sanjarka. Maštovita do granice kako bih više voljela živjeti u 'svom' svijetu, nego u ovome kojem zapravo živim. Ne mogu reći da sam stalno nasmiješena, ali često se smiješim pokušavajući time razveseliti nečiji dan. Nečija sreća mi je ponekad važnija od vlastite.
Tvrdoglava sam kao mazga u nekim pogledima, ali svojim postupcima nikoga ne želim povrijediti. Osjetljiva sam na pitanja o meni i mojoj obitelji, ali nastoji biti hrabrija u tome.
Ali ostavimo moje opisivanje za kasnije.
Ovo je samo jedan mali uvod u moj život.
Moja sreća.
Moja patnja.
Moja obitelji i prijatelji.
Sve što vas zanima o meni ćete saznati kroz moje doživljaje, snove i razmišljanja.

***

Jedan život. Moj život.
Samo moj.
I ničiji drugi.